Prepakivanje imperijalizma Granični režim EU-IOM na Balkanu

Dok smo pisali ovaj izvještaj u novembru 2023. godine, predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen upravo je bila završila posjetu nekoliko balkanskih država gdje je ocjenjivala njihov napredak na putu prema EU. Naglašavala je da je proširenje EU glavni prioritet, da sa sobom donosi obećanje mira i prosperiteta, te je pozivala države kandidatkinje da “poduzmu napore u zadnjoj fazi” da bi članstvo u EU postalo izvjesno. Nekoliko sedmica ranije, Ursula von der Leyen je putovala u Tel Aviv kako bi izrazila podršku EU izraelskom premijeru Benjaminu Netanyahuu dok je on instruirao Izraelske odbrambene snage (IDF) da počnu brutalni napad na Gazu, a dok su teoretičari prava, humanitarne organizacije i organizacije za ljudska prava, kao i stručnjaci UN-a osuđivali ratne zločine i genocid nad palestinskim narodom. U vrijeme kada je Ursula von der Leyen počela svoju balkansku turneju, pozivi na njenu ostavku postali su sve glasniji uslijed osjećanja da je EU otišla predaleko tvrdeći da podržava međunarodno pravo s jedne strane, dok je s druge strane aktivno dovodila do njegove erozije. U mnogim pogledima, međutim, EU već nekoliko godina ima lošu evidenciju po pitanju ljudskih prava, posebno u kontekstu smrti, nestanaka, pritvaranja i drugih kršenja ljudskih prava koja se događaju u okviru njenog smrtonosnog graničnog režima. 

EU već decenijama ulaže mnogo vremena, energije i resursa u zadržavanje nepoželjnih migranata izvan “tvrđave Evrope”. Kako bi to postigla, uključuje niz aktera – od vladinih tijela, preko agencija UN-a, do privatnog sektora – te stvara bilateralne i multilateralne sporazume koji su osmišljeni da zadrže ljude izvan granica EU jurisdikcije. 

U ovom izvještaju se primarno bavimo Balkanom i međuodnosom između politika koje finansira EU i njihove provedbe koju vrši Međunarodna organizacija za migracije (IOM), agencija povezana sa UN-om. Iako se Balkan sastoji od brojnih zemalja, od kojih su neke već članice EU, u izvještaju se bavimo onim koje EU okružuje, ali koje još uvijek nisu dio Unije. Stručnjaci i stručnjakinje za studije o Balkanu i granicama tvrde da EU dugo ovu regiju tretira kao vlastito dvorište, gdje se decenijama politike povezane sa granicama isprobavaju i testiraju. Primijetili su i da bi povećanjem broja deportacija Balkan vrlo brzo mogao postati “deponija” za migrante koje EU želi da ukloni. 

Imperijalizam se definira kao politika širenja moći i uticaja zemlje putem diplomatije ili vojne sile. Ovo istraživanje pokazuje kako EU primjenjuje imperijalistički pristup prema svojim balkanskim susjedima koji nisu u EU članstvu, vršeći moć i utičući na to kako oni upravljaju svojim suverenim teritorijima, kao i na to kako kontroliraju svoje granice. Angažiranjem IOM-a, agencije povezane sa UN-om, EU imperijalizam se prepakuje i predstavlja kao humanitarizam. Time se zamagljuje prava namjera partnerstva EU – IOM, te se dopušta EU da nastavi vršiti i širiti uticaj izvan svojih granica kroz strategiju koja se provodi gotovo potpuno nekontrolirano. 

Projekti granične sekuritizacije koje finansira EU, a koje provodi IOM i koji su detaljno opisani u ovom izvještaju, pokazuju ciklus ograničene i kontrolirane migracije, osmišljen da promovira političke i ekonomske interese EU. Možda je najveća žrtva u decenijama dugom procesu eksternalizacije granica bila erozija međunarodnih pravnih normi koja je rezultirala kriminalizacijom kretanja i zatvaranjem puteva za slobodno kretanje i traženje azila. Posljedice su smrtonosne za migrante, koji su prisiljeni ići sve opasnijim rutama.

Globalno se pojavio dvoslojni migracijski sistem koji pruža pravnu zaštitu migrantima koji ispunjavaju kriterije da se smatraju izbjeglicama i tražiteljima azila, dok oni koji to ne ispunjavaju ne potpadaju pod obuhvat mehanizama međunarodne zaštite. Ne postoji pravna definicija pojma migrant i ne postoje zakonske zaštite prema međunarodnom pravu koje posebno štite migrante usprkos njihovoj pojačanoj ranjivosti duž migracijskih ruta. IOM djeluje unutar ovog pravnog vakuuma i njegov rad se ne rukovodi utvrđenim pravnim principima, već narativima, koji su često osmišljeni u saradnji sa donatorskim tijelima kao što je EU, te služe donatorskim agendama, a ne potrebama migranata. Ponekad je jezik koji se koristi alarmistički i stigmatizira migrante, te ih prikazuje kao teret, oportuniste, one koji manje zaslužuju zaštitu, ili kao one koji nemaju moć djelovanja (agensnost). Ova pravna siva zona povezana je sa nemogućnošću da se osiguraju mehanizmi za pravne lijekove ili pristup pravdi za kršenja ljudskih prava koja se događaju dok su migranti zarobljeni i zadržani. Ukratko, međunarodno pravo praktički ne postoji za one kojima je najpotrebnije dok nastoje sigurno migrirati.

Pod krinkom suzbijanja trgovine ljudima i krijumčarenja, EU je razapela široku mrežu te je veliku većinu onih koji bježe od rata, sukoba i nasilja, uključujući ekonomsko nasilje, ostavila izvan međunarodnih mehanizama zaštite. Iako je nesumnjivo važno uhvatiti se u koštac s trgovinom ili krijumčarenjem koje ugrožava migrante, EU do sada nije priznala da te prakse nastaju upravo zbog graničnih politika EU, a ne usprkos njima. Priča EU migraciju predstavlja kao sumnjivu aktivnost, a EU politike migrante guraju na margine društva, povezujući migraciju sa organiziranim kriminalom i kriminalitetom. Time se odvlači pažnja sa činjenice da ljudi koji dolaze u EU ostvaruju svoje pravo na kretanje i traženje azila te da EU ne ispunjava svoju dužnost da ta prava garantira. Nadalje, generalno govoreći “neregularni ulazak” zakonski je kodificiran kao upravni prekršaj, a ne kao krivično djelo, ali kao što ćemo vidjeti u ovom izvještaju, politike koje provodi IOM na Balkanu, a koje finansira EU, oslanjaju se na sekuritiziranu logiku. Time se implicira da se migracija u pravilu smatra nečim kriminalnim što treba ograničavati ili kažnjavati, a ne nečim što je nužno za ljudski opstanak i što bi trebalo olakšavati. 

Projekti koji su detaljno opisani u ovom izvještaju kreću se od panevropskih policijskih mreža koje finansira EU, a provodi IOM, preko obuke i opremanja lokalnih policijskih snaga, vojnih metoda nadziranja graničnih zona, sistema radarskog nadzora, investiranja u graničnu infrastrukturu, do pritvaranja i mehanizama deportacije – svi osmišljeni kako bi se spriječilo doseljavanje migranata u EU. Ovaj pristup sažima veliki dio onoga na šta edicija Border Wars Transnacionalnog instituta već godinama upozorava – primjena sekuritiziranog pristupa migraciji, koji migrante predstavlja kao prijetnju koja se treba kontrolirati kroz policijsko djelovanje i militarizirane strategije. Međutim, migranti su i dalje u pokretu jer se glavni razlozi koji ih na to prisiljavaju i dalje ne rješavaju. Nađu se zarobljeni duž migrantskih ruta, posebno na Balkanu, i ne mogu napredovati ni u kojem smjeru. 

U ovom izvještaju razotkrivamo anomaliju sistema Ujedinjenih nacija i ulogu koju IOM u njemu ima. Od svog nastanka na početku Hladnog rata, IOM je u svojim raznim iteracijama uvijek odisao “zapadnjačkom logikom” i smatrao se visokopolitiziranom institucijom. Takva karakterizacija još uvijek stoji, iako sada djeluje pod okriljem UN sistema. Iako se IOM ustaljeno opisuje kao agencija UN-a za migracije, njegov nenormativni status znači da nije vezan konvencijama koje reguliraju djelovanje specijaliziranih agencija UN-a, poput Visokog povjerenika Ujedinjenih nacija za izbjeglice (UNHCR) ili Svjetske zdravstvene organizacije (WHO). Ovo je posebno 4 PREPAKIVANJE IMPERIJALIZMA | IZVJEŠTAJ IZ SERIJE BORDER WA R S | T N I važno imajući u vidu da radi sa ljudima koji su često izrazito ranjivi ili se nalaze u prekarnim situacijama i zahtijevaju visoke standarde brige u skladu sa međunarodnim normama zaštite. Za razliku od specijaliziranih agencija UN-a, IOM je odgovoran samo svojim donatorima, ali ne i međunarodnom sistemu ljudskih prava. IOM se predstavlja kao nezavisna, nepristrasna agencija UN-a, dok zapravo često služi kao provedbeni partner Evropske unije, političkog, ekonomskog, a sve više i vojnog projekta, čije granične politike služe promociji vlastitih interesa. EU je glavni finansijer IOM-ovih operacija na Balkanu. Time se u pitanje dovodi sposobnost IOM-a da se pridržava vlastitih principa nezavisnosti i nepristrasnosti te da svoj mandat ispunjava bez političkog i finansijskog uticaja. Uz toliko moćnih državnih faktora u igri, čini se da se prava migranata gotovo i ne uzimaju u razmatranje. 

Kroz fokus na IOM i na kompleksni odnos između te agencije i njenih donatora, u ovom izvještaju se pokazuje da on djeluje više kao subjekt privatnog sektora nego kao agencija pod mandatom UN-a. U vrijeme kada je izvještaj pisan, novoimenovana direktorica IOM-a, Amy Pope, navela je da ima namjeru dati prioritet rješenjima privatnog sektora, čime se dodatno učvršćuje logika profita koja pokreće većinu onoga što granični režim čini tako smrtonosnim. U operativnom smislu, IOM primjenjuje institucionalnu logiku privatne korporacije, koja je podvrgnuta “plavoj manipulaciji” (engl. bluewashing) kroz svoju povezanost s UN-om. Njena zavisnost od finansiranja multilateralnih i bilateralnih agencija znači da IOM ima vlastiti interes u podržavanju i održavanju agendi svojih donatora. 

Prioritiziranjem uloge IOM-a na Balkanu, druge agencije koje djeluju sa mandatom za ljudska prava, kao što je UNHCR, ili drugi subjekti kao što su lokalne ili međunarodne nevladine organizacije često se ostavljaju po strani. To nije svojstveno samo Balkanu, već se događa i u sjevernoj i zapadnoj Africi gdje se IOM-u pripisuje veći značaj nego drugim agencijama kojima su ljudska prava i njihova zaštita osnovni mandat. Rezultat toga na Balkanu bila je normalizacija pretpostavke da migranti ne ispunjavaju uslove za traženje azila i da su time izvan sistema međunarodne zaštite. Ugovaranjem agencije povezane sa UN-om koja provodi sekuritizirane, a ne humanitarne intervencije, zamagljuju se granice između onoga što čini humanitarizam. Ovo istraživanje pokazuje da je humanitarizam postao kanal kroz koji se provode nasilne politike eksternalizacije granica, iako prolaze gotovo u potpunosti bez nadzora i izbjegavaju kontrolu zbog okrilja UN-a. 

Balkan je doživio ratove tokom 1990-ih koji su doveli do raspada Jugoslavije i stvaranja raznih novih država, do tranzicije koja je destabilizirala cijelu regiju koja još uvijek doživljava nestabilnost i nasilne ispade. U ovakvom kontekstu, uloga EU u diktiranju graničnih politika državama koje (još uvijek) nisu članice EU putem IOM-a ima tendenciju zamagljivanja funkcija, a ponekad i podrivanja ovlasti ovih nastajućih suverenih država da upravljaju pitanjima koja se odnose na migraciju i graničnu kontrolu i koja trebaju čvrsto spadati u njihovu nadležnost. 

Nigdje ovaj pristup “nagrade i kazne” koji EU provodi nije očitiji nego na Balkanu, gdje pretpristupne države već godinama nastoje ispuniti standarde koji se zahtijevaju za pridruživanje Uniji. Često je to članstvo uslovljeno osiguravanjem granične kontrole, koja se sve više oslanja na sekuritizirane granične politike, policiju i nadzor, te ide ruku pod ruku sa kršenjem ljudskih prava. Takve politike normalizirale su prisustvo naoružanih policajaca u pancirnim prslucima i razmahivanje drugom vojnom opremom. Taj prizor ne izgleda dobro u regiji koja je izašla iz decenije krvavog rata krajem 1990-ih i koja je još uvijek u procesu obnove. Označava nazadovanje u smislu ostavljanja rata iza sebe i kretanja prema demilitariziranom društvu koje prihvata mir. U Bosni i Hercegovini (BiH), kojom se veliki dio izvještaja bavi, intervencije IOM-a dodatno su zakomplicirale već složene državne strukture i različite nivoe upravljanja, kao i njen status poluprotektorata, zbog čega je izrazito nejasno ko je za šta zadužen te ko može biti pozvan na odgovornost. 

Konačno, članstvo u EU je obećano kada se ispuni lista njenih zahtjeva koja postaje sve duža. Međutim, postavlja se pitanje da li se te pristupne politike manje bave primanjem novih članica, a više držanjem zemalja u vječitom pretpristupnom statusu u kojem one bez kontrole provode granične politike EU, što se ne bi dogodilo da su države članice. Izrazito su zabrinjavajući uslovi u kampovima, koji će biti predstavljeni u ovom izvještaju, kao i rasprostranjene prijave sistematskih kršenja ljudskih prava, a u nekim slučajevima i smrti. Nadalje, postoji kultura korupcije i nekažnjivosti za one sa kojima se ugovara pružanje usluga ili koji se suočavaju sa optužbama za nedjela. Isto kao što su postupci odgovornosti IOM-a nedovoljni, EU također izbjegava kontrolu i odgovornost za smrtonosne uslove koji vladaju duž migrantskih ruta na Balkanu, a koji direktno proizilaze iz njenih politika koje diktira Brisel, ali koje se provode van njenih granica.

• EU finansira IOM da provodi njenu politiku kontrole vanjskih granica u regiji Balkana. 

• Kroz partnerstvo sa IOM-om, EU koristi regiju za testiranje i usavršavanje svojih migracijskih politika, posebno u pogledu ograničavanja i obuzdavanja migracije. Ovo uključuje finansiranje IOM-a da razvije transnacionalni sigurnosni aparat, što podrazumijeva remilitarizaciju granica u regiji koja se još oporavlja od rata, postavljanje sofisticiranih nadzornih struktura i tehnologija, uspostavu centara za pritvor migranata i jačanje lokalnih policijskih snaga, od kojih su neke angažirane za nezakonite i nasilne deportacije. 

• Usprkos činjenici da je zvanično povezana sa Ujedinjenim nacijama (UN) od 2016. godine i da se često opisuje kao UN-ova agencija za migracije, Međunarodna organizacija za migracije zapravo nije specijalizirana agencija UN-a i stoga ne odgovara sistemu UN-a niti se drži istih standarda kao, na primjer, UNHCR. Umjesto toga, ona prvenstveno služi interesima svojih donatora, uglavnom zapadnih bilateralnih agencija, pri čemu u suštini funkcionira kao “pružatelj usluga” koji im pomaže u provedbi njihove migracijske agende. To dovodi do očiglednog nedostatka transparentnosti i odgovornosti.

• Mada se IOM na međunarodnom nivou pozicionira kao nepristrasan ekspert za migracije koji se brine za dobrobit migranata, njegov rad na terenu pokazuje da su humanitarna pitanja na drugom mjestu u odnosu na interese njegovih donatora. Zaista, unutar ovog okvira, IOM-ove principe nezavisnosti i nepristrasnosti praktički je nemoguće održati jer ta zavisnost, po pravilu, zahtijeva provedbu politika koje predstavljaju specifičnu graničnu agendu koju postavlja glavni donator ili donatori. 

• U brojnim pretpristupnim balkanskim zemljama, posebno u Bosni i Hercegovini (BiH), Srbiji i Sjevernoj Makedoniji, IOM je postao najvažnija međunarodna agencija u sekuritizaciji i kontroli granica povezanih sa migracijama, time što uspostavlja paralelnu strukturu upravljanja i preuzima funkcije koje bi u pravilu trebala provoditi država. Nadalje, povećano oslanjanje na IOM, koji nema mandat za ljudska prava ili njihovu zaštitu, pomjera fokus sa agencija UN-a kao što je Visoki povjerenik Ujedinjenih nacija za izbjeglice (UNHCR), koji se drži istih standarda kao i druge UN-ove specijalizirane agencije. Time se u konačnici normalizira situacija u kojoj omogućavanje pristupa legalnim putevima traženja azila postaje izuzetak, a ne norma. 

• EU koristi pretpristupna sredstva za “nagradu i kaznu” kako bi osigurala da zemlje ispunjavaju njene zahtjeve koji se odnose na kontrolu granica. U ovom izvještaju je pokazano kako su javna sredstva EU, koja su bila namijenjena borbi protiv korupcije i podršci zemljama širom regije u naporima na pristupanju EU, umjesto toga korištena za osiguranje njihovih granica u skladu sa političkim i ekonomskim interesima EU. 

• Balkanska regija, koja je bila tranzitni koridor za ljude koji su putovali između Grčke i ostatka EU, postala je “ničija zemlja” gdje su migranti zarobljeni u limbu iza granica EU, ali im je jednako uskraćeno pravo na traženje azila. 

 • Od 2011. godine, IOM je primio i potrošio približno 166 miliona eura na kontrolu granica i upravljanje migracijama u BiH. Finansiranje je poraslo za više od 1505% od 2017. do 2020. godine, a najnovije brojke pokazuju pad potrošnje u 2022. godini. Ta promjena je vjerovatno posljedica disperzije sredstava EU među drugim subjektima (kao što je ICMPD) koji imaju sličan mandat kao IOM. 

• Tim novcem ojačana je policija i graničari, kao i privatni ugovarači koji su činili teška kršenja ljudskih prava. U izvještaju su prikazani slučajevi držanja ljudi u objektima koji liče na kaveze, strukturalno nasilje u prihvatnim i pritvorskim centrima, premlaćivanja, nezakonite deportacije i držanje ljudi u nehumanim uslovima bez dovoljnog pristupa hrani, grijanju, medicinskoj njezi ili higijenskim prostorijama. Postoje slučajevi u kojima se oprema koju je donirala EU direktno koristila u nasilju nad migrantima. 

• Lokalnim mrežama solidarnosti, medijskim kućama i istraživačima samo je selektivno i proizvoljno dozvoljavan pristup objektima u kojima se drže migranti, gdje se ubrajaju i izbjeglice i tražitelji azila, bez objašnjenja zašto je nekima ulazak odbijen. Ugovori o pružanju usluga zaključuju se sa vanjskim agencijama, zbog čega su često lokalni subjekti potpuno isključeni iz učešća u migracijskim procesima koji se odvijaju u njihovim zemljama, a u kojima imaju ograničen kapacitet da utiču na njih ili da ih oblikuju. 

• U prošlosti je IOM angažirao privatne zaštitarske firme i pojedince – za mnoge od njih se znalo da imaju sumnjive veze, krivične dosjee ili su navodno bili uključeni u korupciju. Postoje desetine prijava nasilnog postupanja privatnih zaštitarskih agencija koje je angažirao IOM i izjava o opasnim uslovima u privremenim prihvatnim centrima (PPC) koje finansira EU, a koji su u ekstremnim slučajevima rezultirali smrću. Ovi ozbiljni nedostaci izazivaju zabrinutost zbog neprikladnih politika zapošljavanja koje ugrožavaju sigurnost migranata. 

• Iako IOM više ne sklapa ugovore sa privatnim zaštitarskim agencijama, one su niz godina djelovale, a IOM nije preuzeo nikakvu odgovornost za događaje koji su se odvijali dok su još bile pod ugovorom. 

• EU trenutno proširuje svoju shemu prikupljanja biometrijskih podataka na balkanskim granicama i efektivno plaća balkanskim državama da deportuju ljude i provode takozvane “dobrovoljne” povratke, što izaziva strah da će regija postati deportacijsko središte, gdje se okupljaju oni koji su protjerani iz EU prije nego što ih deportuju ili ostave u vječnom stanju limba u regiji. 

• Imajući u vidu brzo usvajanje tehnologija za prikupljanje podataka na Balkanu, postavlja se pitanje da li će se one koristiti za uspostavljanje neke vrste “Dublin plus mehanizma”, čime bi se dopustilo državama članicama EU da na Balkan vrate svaku osobu čiji su otisci prstiju uzeti prije ulaska.